Idući ženskom stranom hrvatske književnosti Lidija Dujić slaže koncizan i zanimljiv pregled izabranog segmenta domaće književne povijesti. Ocrtava sociološke krokije hrvatskih književnica, iznosi kratke karakterizacije, uzgred problematizirajući ženski geto didaktičke i dječje književnosti. Analizirajući i ponovno vrednujući neka djela, prihvaćena pod etiketom „ženskog pisma“, autorica dovodi u pitanje mnoga opća mjesta, ne štiteći se krinkom autoriteta znanstvene objektivnosti – pišući u prvom licu. Knjiga se temelji na njezinoj doktorskoj disertaciji, ali je pisana popularno te je namijenjena široj publici.