Razdoblje između Racinea i Ibsena predstavlja svojevrsnu pustoš s izuzetkom Georga Büchnera, koji prije svoje smrti u dvadeset trećoj godini stvara drame što ih možemo nazvati faktičkom manifestacijom romantičarskog Sturm und Dranga. Dapače, Büchnerov izrijek ne samo da najavljuje, već i sadrži njemački ekspresionizam, te neke od najvećih imena njemačkog i francuskog teatra – redom Wedekinda, Brechta, Artauda i Jarryja. Bez obzira na ovaj afinitet s dvadesetim stoljećem, Büchner istodobno podsjeća na svoja tri britanska suvremenika – naime na Byrona, Shelleya i Keatsa. Poput Keatsa, Büchner studira medicinu, skrivajući drame koje upravo piše ispod udžbenika anatomije kad mu otac upada u sobu. Kao po uzoru na Shelleya, Büchner sastavlja pamflete o oslobađanju kmetova u Hessenu, te naposljetku mora pobjeći u Francusku kako ga ne bi uhapsili. S Byronom pak Büchner dijeli radikalni skepticizam, sklonost duhovitom recikliranju antičke filozofije, te nedostatak kulturno nametnute nelagode kada je riječ o referencijama na seksualnu aktivnost. Shodno sprezi s trojicom britanskih romantičara druge generacije, Büchnerov opus nudi grozničavu mješavinu znanosti i prijevoda, liberalne politike i liberalnije proze.

Lucia Leman